Kada je Džordž Gordon Bajron zapisao: "Ovde
počiva biće koje je posedovalo lepotu bez sujete, snagu bez oholosti, hrabrost
bez okrutnosti i sve ljudske vrline bez ijedne ljudske mane" - dao je da
se ove riječi uklešu kao epitaf njegovom psu rase njufaundlend. Pa iako je sigurno
da ova divna ocjena, u većoj ili manjoj meri, važi za sve pse, kako rasne tako
i mješance, nema sumnje da bi se sam Bajron saglasio da je upravo Šarplaninac
potpuna inkarnacija njene tačnosti i punog smisla.
Njufaundlendski pas jeste, ne slučajno, i
izgledom i karakterom, najbliža, gotovo automatska asocijacija, na Šarplaninca:
impozantnost, dostojanstvo, snaga, zrače iz oba psa, jednako kao i pouzdanost,
odmjerenost, neustrašivost. Ali ipak: tamo gdje je njufaundlend malo pretežak Šarplaninac
je kao opruga, gdje je onaj malo prespor, ovaj je hitar, prenaglašena
povjerljivost jednoga, usavršena je nedokučivim ozračenjem koncentracije
drugoga, gdje onaj čeka komandu, ovaj djela samostalno!
U jednoj rečenici: "velmoža planina",
"vitez vrleti", Šarplaninac je istinski kralj kanida. Savršeno
harmaoničan u raskošnom, a maksimalno funkcionalnom eksterijernom sklopu,
obdaren do perfekcije izbalansiranim elementima karaktera i temperamenta. Ni
jedno drugo živo biće, sem tigra u šikari i leoparda u savani, ne može
proizvesti takav estetski vizuelni efekat, ni tako ushititi ljudsku dušu, kao
prizor zrelog, raskošnog šarplaninca dok suvereno i nečujno klizi planinskim
pašnjakom...
Kao i za mnoge ljubitelje ove rase, tako je i za
mnoge njene pripadnike, spomenuti prizor i nepoznat, i nedokučiv. Ovo, najprije
zato što dobar dio, čak danas većina ovih pasa dolazi na svijet, živi i odlazi
sa svijeta, nikada ne ugledavši davnu postojbinu, ni divlje planine prekrivene
samo ogoljenim nebom. Život u drugačijem , pitomom, urbanom okruženju, život u
stalnoj blizini ljudi, njihovih glasova, hurotične radijacije njihoviih
raspoloženja, otsustvo bilo kakvog stvarnog, prirodnog izazova, za koji bi
naslijedjena svojstva mogla proraditi i razviti se, učinili su svoje. S druge
strane, činjenica da je ta veća, urbana (nazvaćemo je "kinološka
populacija"), genetski razvijena is samo jednog isječka bogatog,
protivrječnog, nekontrolisanog - ali upravo zato: funkcionalno i eksterijerno
usmjeravanog genetskog rezervoara - nužno je reducirala potencijalne
kombinacije rase u svim aspektima.
Na osnovu ovih činjenica, može se utvrditi
slijedeće: kralj kanida je i evironmentalno i genetski reprezentovan
primjercima koji žive ondje i onako, kako i gdje se rasa i oformila: u planinama
Jugoistočnog Balkana - u granicama Šarplanine, Koraba, Bistre, Karadžice,
Stogova, Jablanice i Pelistera. Pas dobijen jednom vrstom postupka biopsije
(isječak "genetskog materijala" iz ukupne populacije) i sistemom
uzgojnih i selektivnih zahvata - a trajno generacijski izdvojen iz
primordijalnog habitata - jeste zakonski naslijednik, ili potomak kralja
kanida!
Ovdje počinje opasni dio puta. Raslozi i motivi
koji ne spadaju u ovakav diskurs - ali koji zato ništa manje nisu stvarni i
determinirajuci (rivaliteti odgajivača, njihovi materijalni interesi, njihova
reputacija, sujeta, njihove predrasude i afiniteti, stručna uvjerenja i zablude
- dakle, čitav hjihov život u sklopu interesovanja za Šarplaninca) - sve to
može biti uzrok žestokog neslaganja i žučne polemike. To se naprosto ne može
izbjeći.
Ali, autor ovoga teksta ima dva odgovora na
moguće primjedbe:
1. Ovdje izložena
distinkcija i uvjerenja, stvar su najboljeg ličnog shvatanja i razumijevanja
stanja ove veličanstvene rase, izgradjivanih kroz više od tri decenije
kontinuiranog, i barem u nekoj mjeri, sistematskog druženja sa obje populacije,
2. Sam autor nije odgajivač, te njegovi
materijalni i statusni, još manje - stručni i profesionalni interesi - niti
dobijaju niti gube bez obzira na ishod eventualne rasprave. Vodjen
Aristotelovim savjetom filozovu: "Gledaj!" - autor je sve učinio da
što bolje otvori oči i da - gleda! Saznanja ovdje ponudjena, jesu jednostavno
sinteza zapažanja i opčinjenosti ovim impozantnim bićem. Nikakve želje za
favorizovanjem, još manje, diskvalifikovanjem jednog ili drugog dijela
populacije (odnosno, polemičkih pozicija), u ovim redovima nema, niti ih treba
tražiti. Jedini angažovan stav- i to eksplicitan stav - svodi se na pledoaje i
apel da ljubitelji ove rase ujedine svoje najbolje namjere da ovom psu ne učine
ono što čine (izvan kinologije) jedni drugima. Dakle, da poštuju blistavu dušu
i gizdavu ljepotu ovog bića. Da pokušaju da ga ne unište.
Analiza
Osnovna činjenica koja karakteriše ovu rasu
svodi se na slijedeće: u populaciji rase nazvane Šarplaninac realno postoje
dvije fenotipski i genotipski izdiferencirane grupacije.
Iz ove činjenice slijede druge, manjeg domašaja,
ali ne manje značajne:
1. Populacija koja je izdvojena iz osnovnog
genetskog rezervoara, bila je izložena radikalnoj promjeni habitata, ujedno,
razvijala se pod ogromno naglašenim djelovanjem ljudske intervenicije, primarno
realizovane kroz kontrolisanu selekciju,
2. Razlike u obje ovako dobijene populacije, nužne
su, iako njihovo vrijednovanje ne može biti prejudicirano,
3. Rasa (dio populacije) koji je ostao u
manje-više neizmjenjenim okolnostima habitata, i sa elementima slučajne,
povremene, nekontrolisane selekcije, znatno češće je intervenisao u oblikovanju
kinološke populacije, nego obrnuto. Drugim riječima, kinološka populacija je
postajala bliža izvornoj populaciji, ravnala se i korigovala prema njoj - dok
se obrnuto praktično nije dogadjalo.
4. Iz razumljivih razloga, izvorna populacija je
bila daleko redje predmet sistematskog I stručnog istraživanja, pa je ostala
praktično potpuno nepoznata izvan kruga stočara - čobana, i nekolicine
zaljubljenika. Ilustracija za ovo neka bude i napomena da su distinkcije u tipu
izvorne populacije, na temelju razlika u boji, koje se danas već smatraju široko
poznatim (murdž, karabaš, karaman, merdžan, sari, baljoš...) prvi put saopštene
i objavljene upravo od autora ovog teksta. Zbog ovoga, upoznavanje ljubitelja i
stručnjaka, sa osobinama izvorne populacije, može biti i obaveza, i prilog za
očuvanje rase - kao što može biti zanimljivo najširoj publici. Razgledajmo neke
bitne momente sadržane oko tačaka 3 i 4 (tačke 2 i 3 čine nam se potpuno
evidentne i nesporne). Ako se pogledaju izmjene u standardu rase, oficijalno
priznatom u medjunarodnoj kinološkoj administraciji, iznenadićemo se koliko su
one velike. Još više, sasvim će biti uočljivo da su izmjene u standardu
usmjerene prema približavanju kinološkog tipa izgledu i osobinama izvorne populacije.
Dobro je poznato da je prvi standard donijet 2.juna 1939. godine, pod imenom
"Illyrische schaeferhund, F.C.I. pod brojem 41. Manje je uočeno da taj
standard striktno ograničava visinu mužjaka na 55-60 cm, a ženke na 50-55 cm.
Treba li komentar za situaciju koja ne dozvoljava ocjenu Šarplaninca sa visinom
iznad 60 cm u grebenu!? I težina je bila ograničena na 30-35 kg, i 25-30 kg,
respektive! Boja je bila striktno ograničena na gvozdeno sivu (svijetlu ili
tamnu), diskvalifikacija je nastupala za pse bijele, žute, pšenične, braon i
mrke boje - i to, razumlivo, samo jednobojne, a ne šarene pse, tigraste ili
višebojne primjerke - koji se i danas ne uzimaju u obzir.
Dopuna standarda, od 8. aprila 1955., uz
uvodjenje "kraškog ovčara", podigla je visinu na maksimalnih 65 cm,
bez izmjena u rigidnosti tretmana boje.
Najzad danas važeći standard, donijet 6.
februara 1969. godine, visinu je postavila na prosječnih 62 cm (mužijak), i 58
cm (ženka), naznačivši da se psi ispod 56 cm eliminišu iz priploda! Dakle, dio
populacije mužjaka iz prvog standarda, i gotovo čitava populacija ženki (55 cm
bila je gornja granica, sada se samo 2 cm iznad te gornje granice ne eliminiše!)
prvog standarda direktno bi bili diskvalifikovani. Znatna izmjena nastala je u
dijapazonu boje: sve jednobojne varijante - osim čisto crne, dozvoljene su - iako
je siva ostala najpoželjnija.
Jasno je da su ove izmjene usvojene zbog
stvarnih promjena u populaciji. Do njih je, isto tako nesumnjivo, došlo
direktno uslijed pojačanog ubacivanja izvornih primjeraka u kinološki vrednovanu
populaciju. O tome da su izvorni psi, u malobrojnim kontrolisanim mjerenjima,
bili znatno iznad propisanog standarda, svjedoče i Slobodan Pavlović,
(1954-1955), kao i Antić,
Milosavljević, još ranije (1951) koji su od ukupno sedam izvornih mužjaka našli
raspon od 65 cm, do 76cm, a ženke su bile 60 i 65 cm, Naletovski i Drozdovski
su kod 30 primjeraka sa JUR-om, izmjerili čak pet pasa iznad 70, jednog psa od
78 cm i jednog od 80 cm. Bračni par Koppinger izmjerio je na Šarplanini
nekoliko grla (4) iznad 80 cm - od kojih je jedan bio 83 cm. Konačno, u
populaciji koju sam ja izmjerio (do danas 392 psa), u rasponu od 1960. do
decembra 1994., čak 28% mužjaka su 73 cm i iznad, od čega 3%, 80 cm i iznad.
Ako sistematizujemo razlike izvorne populacije u
osnosu na sadašnji standard, one su znatne i pokrivaju sve osobine eksterijera.
U ovom trenutku, nema potrebe za diskusiju oko toga imaju li ove razlike težinu
da utiču na izmjenu standarda. Još manje, njihov smisao je favorizovanje
izvornog tima. Odgajivač koji bi se odlučio da odgaja isključivo izvorne pse, brzo
bi naišao na nepremostivu teškoću u činjenici da svojim psima ne može pružiti
izvorni planinski ambijent, ni način gotovo potpuno slobodnog i samostalnog života.
Ukazivanje na te razlike, i njihov komentar, stvar su poštovanja činjenica, kao
prvog uslova svakog istraživanja i promišljanja koje hoće da bude objektivno
zasnovano i da sačuva pretenzije naučnosti.
Ferid Muhić
Izvor časopis "Život pasa", broj 7 iz januara 1995.
Нема коментара:
Постави коментар