Često smo u situaciji da na današnjim izložbama gledamo nepravdu, odnosno nestručno i nekvalitetno suđenje. Tada postavljamo pitanja: Ko je tu pametan a ko lud? Ko je kriv zbog toga?
Teško je da tu možemo i naći pravog krivca... Zašto? Problemi koji su sve ovo proizveli nisu nastali u skorije vreme, oni se vuku već decenijama ali, na žalost, još niko ništa nije preduzeo da ih reši!
Mnogi su primetili da je iz godine u godinu sve manje Šarplaninaca na izložbama. Jedni govore da je najveći razlog za to kriza i teška finansijska situacija - ljudi nemaju para za izložbe. Drugi opet govore - to više nije to: Nije to kao što je bilo nekada... Ili nema više onih pasa iz njihovog vremena, pa je to razlog da više ne posećuju izložbe. Pojedine sudije i ''klanovi'' forsiraju samo specijalke (specijalizovane izložbe za Šarplanince) i zagovaraju CAC i CACIB izložbe u smislu da su to samo male manifestacije za decu, mame i tate sa decom i pojedine pse za pratnju i razonodu.
Tu sada postoji nešto što se kosi sa kodeksima kinologije uopšte u svetu. Ako je Šarplaninac pas, rasa kao i sve ostale, ako je on svrstan u II FCI grupu, sigurno mu je mesto na svakoj izložbi. Tako jeste i tako bi trebalo da bude, ali je slika nešto drugačija.
Posmatrajući ocenjivanje pojedinih sudija, a mogu slobodno da kažem da je to procentualno 95%, kad ocenjuju druge rase u grupi i Šarplanince, primeti se znatna razlika. Jednom rečju - Šarac nije popularan. Posebno moram da napomenem da je to najuočljivije kada se bira najlepši pas u II FCI grupi. Tu su na prvom mestu dobermani, rotvajleri, kane korso, bokseri itd. Šarplaninca niko ni ne primećuje u ringu i vidno svi okreću glavu od te predivne rase. To još jednom oslikava nas kao naciju kojoj apsulutno nije bitno ništa što je naše.
Sama izložba pasa kao manifestacija je veoma skupa. To najbolje znaju organizatori. Ali, pored toga što je ona prvenstveno namenjena odgajivačima pasa, da izlože i prikažu svoje pse, isto tako ona bi trebala da ima, a ima samo mi ne znamo, edukativni karakter za sve ostale posetioce izložbe.
Sudije su svojom nestručnošću kao i nezainteresovanošću za rasu, u znatnoj meri doprinele celokupnoj današnjoj situaciji. Sudija bi po pravilu trebalo da ispuni ocensku listu na kojoj bi prvo vlasnik psa a zatim i svi ostali videli dobre i loše karakteristike psa. Mišljenje sudije ne mora da nam se dopadne ali ako on napiše svoje mišljenje a pritom rečima (naglas) obrazloži to što je napisano u ocenskoj listi, on je svoju dužnost ispunio po svim pravilima. Na žalost, takve sudije možemo na prste nabrojati. Sve se radi s brda - s dola! Ako sudija u jednoj ocenskoj listi napiše: ODLIČNE KONDICIJE, DOBRO NOŠEN REP, DOBRA GLAVA. I to je sve! Šta vlasnik psa tu može da kaže i šta da nauči? Da li je njegov pas dobar ili loš? Da li je tu sve rečeno? Ovakav način ocenjivanja, pritom bez ikakvog objašnjenja ni vlasniku ni prisutnima, ne vodi nikuda. Kakva dalja perspektiva može da se očekuje posle više uzastopnih ovakvih izložbi? Kako jedan početnik u uzgoju, koji dovede prvi put psa na izložbu i ovako mu sudija napiše, može dalje da napreduje? Šta je on mogao da nauči na toj izložbi? Ništa! Možda je neko došao na tu istu izložbu sa namerom da kupi baš Šarplaninca. Ako sve ovo vidi i čuje (odnosno ne čuje ništa) teško da će još dugo posle toga biti zagrejan - odlučiće se za drugu rasu.
Šta je još uništilo Šarplaninca? U svim parkovima i gradskim šetalištima, gde se izvode psi u šetnju, svaki drugi pas je Zlatni retriver. Zašto? Umiljat pas, voli decu, voli da se kupa, lak za održavanje. A Šarplaninac: Opasan pas, agresivan, ujedljiv, izuzetno krvoločan, mnogo jede, u starosti poludi, napada gazdu i obično mora da se uspava (ubije). Sve ovo naravno da nije tačno!
Ovu ružnu sliku o ovom divnom planinskom gorostasu svorili su prvenstveno ''loši ljudi'' koji su, podrazumeva se, uglavnom i loši vlasnici. Ko ne voli životinje taj ne voli ni ljude. Šarplaninac je po prirodi veoma skroman pas, ali tu njegovu skromnost ljudi zloupotrebljavaju. Pas je uglavnom pas, on treba da živi kao pas, da pati, da gladuje, da ceo život provede na 2m lanca uglavnom u blatu, u nekom buretu, starom frižideru itd. Taj pas mora vremenom da poludi. Kao što je čoveku teška robija tako je teška i psu. Ceo život provesti na lancu - ravno je doživotnoj robiji. Ta nervoza često prouzrokuje napad na čoveka. U suprotnom, Šarplaninac nije krvolok i instiktivno ne napada čoveka. Naprotiv, on je od pamtiveka uz čoveka i u dobru i u zlu. On je pratilac i čuvar stada, ljudi i okućnice.
Jedna od stvari je i naša kinološka aljkavost - nedisciplina na izložbama. Mogli ste, ako ste posećivali izložbe, da vidite kada pojedinci dovedu Šarplaninca direktno sa lanca ili čak na tom istom lancu na kome je vezan kod kuće. To je loša strana ekrana! Tako nešto u Evropi i svetu je nedopustivo! Tamo se vrlo dobro vodi računa o kodeksima ponašanja na izložbama. Postoje pravila kako i kakav pas se uvodi u izložbeni prostor. Ti kodeksi nisu u potpunosti dobri za Šarplaninca kad je u pitanju eksterijerna priprema za izložbu, u smislu kupanja, feniranja i puderisanja pasa. Takve slučajeve možemo da vidimo kada se na našim izložbama pojave psi iz susednih zemalja (kao na primer Mađarska) gde su psi svilene dlake, pufnasti kao pudle - što je totalno suprotno od standarda rase. Mi moramo da izvučemo neki zaključak - da se držimo zlatne sredine, ali da ne idemo ni u jednu krajnost. Poučno bi bilo da od kolega iz inostranstva naučimo kako se psi pripremaju za izložbe - u smislu ring dresure, kao i sami vlasnici (ili hendleri) kako su kulturno i po propisu obučeni. Sudije bi tu trebale da uvedu red! Ali pre toga treba i njih dovesti u red. Nikako ne sme da se desi da sudija uđe u ring a da pritom nije kulturno obučen. Jedna od najružnijih slika koje sam video bilo je da sudija drži cigaretu u ruci i puši za vreme ocenjivanja. To još uvek ima samo u Srbiji!
Sve ovo, po malo, na ovaj ili onaj način, doprinelo je da naš Šarplaninac postaje pas drugog reda.
Trebali bismo da se zapitamo zašto je to tako?
Da li ćemo da se popravimo... Vreme će pokazati!
Teško je da tu možemo i naći pravog krivca... Zašto? Problemi koji su sve ovo proizveli nisu nastali u skorije vreme, oni se vuku već decenijama ali, na žalost, još niko ništa nije preduzeo da ih reši!
Mnogi su primetili da je iz godine u godinu sve manje Šarplaninaca na izložbama. Jedni govore da je najveći razlog za to kriza i teška finansijska situacija - ljudi nemaju para za izložbe. Drugi opet govore - to više nije to: Nije to kao što je bilo nekada... Ili nema više onih pasa iz njihovog vremena, pa je to razlog da više ne posećuju izložbe. Pojedine sudije i ''klanovi'' forsiraju samo specijalke (specijalizovane izložbe za Šarplanince) i zagovaraju CAC i CACIB izložbe u smislu da su to samo male manifestacije za decu, mame i tate sa decom i pojedine pse za pratnju i razonodu.
Tu sada postoji nešto što se kosi sa kodeksima kinologije uopšte u svetu. Ako je Šarplaninac pas, rasa kao i sve ostale, ako je on svrstan u II FCI grupu, sigurno mu je mesto na svakoj izložbi. Tako jeste i tako bi trebalo da bude, ali je slika nešto drugačija.
Posmatrajući ocenjivanje pojedinih sudija, a mogu slobodno da kažem da je to procentualno 95%, kad ocenjuju druge rase u grupi i Šarplanince, primeti se znatna razlika. Jednom rečju - Šarac nije popularan. Posebno moram da napomenem da je to najuočljivije kada se bira najlepši pas u II FCI grupi. Tu su na prvom mestu dobermani, rotvajleri, kane korso, bokseri itd. Šarplaninca niko ni ne primećuje u ringu i vidno svi okreću glavu od te predivne rase. To još jednom oslikava nas kao naciju kojoj apsulutno nije bitno ništa što je naše.
Sama izložba pasa kao manifestacija je veoma skupa. To najbolje znaju organizatori. Ali, pored toga što je ona prvenstveno namenjena odgajivačima pasa, da izlože i prikažu svoje pse, isto tako ona bi trebala da ima, a ima samo mi ne znamo, edukativni karakter za sve ostale posetioce izložbe.
Sudije su svojom nestručnošću kao i nezainteresovanošću za rasu, u znatnoj meri doprinele celokupnoj današnjoj situaciji. Sudija bi po pravilu trebalo da ispuni ocensku listu na kojoj bi prvo vlasnik psa a zatim i svi ostali videli dobre i loše karakteristike psa. Mišljenje sudije ne mora da nam se dopadne ali ako on napiše svoje mišljenje a pritom rečima (naglas) obrazloži to što je napisano u ocenskoj listi, on je svoju dužnost ispunio po svim pravilima. Na žalost, takve sudije možemo na prste nabrojati. Sve se radi s brda - s dola! Ako sudija u jednoj ocenskoj listi napiše: ODLIČNE KONDICIJE, DOBRO NOŠEN REP, DOBRA GLAVA. I to je sve! Šta vlasnik psa tu može da kaže i šta da nauči? Da li je njegov pas dobar ili loš? Da li je tu sve rečeno? Ovakav način ocenjivanja, pritom bez ikakvog objašnjenja ni vlasniku ni prisutnima, ne vodi nikuda. Kakva dalja perspektiva može da se očekuje posle više uzastopnih ovakvih izložbi? Kako jedan početnik u uzgoju, koji dovede prvi put psa na izložbu i ovako mu sudija napiše, može dalje da napreduje? Šta je on mogao da nauči na toj izložbi? Ništa! Možda je neko došao na tu istu izložbu sa namerom da kupi baš Šarplaninca. Ako sve ovo vidi i čuje (odnosno ne čuje ništa) teško da će još dugo posle toga biti zagrejan - odlučiće se za drugu rasu.
Šta je još uništilo Šarplaninca? U svim parkovima i gradskim šetalištima, gde se izvode psi u šetnju, svaki drugi pas je Zlatni retriver. Zašto? Umiljat pas, voli decu, voli da se kupa, lak za održavanje. A Šarplaninac: Opasan pas, agresivan, ujedljiv, izuzetno krvoločan, mnogo jede, u starosti poludi, napada gazdu i obično mora da se uspava (ubije). Sve ovo naravno da nije tačno!
Ovu ružnu sliku o ovom divnom planinskom gorostasu svorili su prvenstveno ''loši ljudi'' koji su, podrazumeva se, uglavnom i loši vlasnici. Ko ne voli životinje taj ne voli ni ljude. Šarplaninac je po prirodi veoma skroman pas, ali tu njegovu skromnost ljudi zloupotrebljavaju. Pas je uglavnom pas, on treba da živi kao pas, da pati, da gladuje, da ceo život provede na 2m lanca uglavnom u blatu, u nekom buretu, starom frižideru itd. Taj pas mora vremenom da poludi. Kao što je čoveku teška robija tako je teška i psu. Ceo život provesti na lancu - ravno je doživotnoj robiji. Ta nervoza često prouzrokuje napad na čoveka. U suprotnom, Šarplaninac nije krvolok i instiktivno ne napada čoveka. Naprotiv, on je od pamtiveka uz čoveka i u dobru i u zlu. On je pratilac i čuvar stada, ljudi i okućnice.
Jedna od stvari je i naša kinološka aljkavost - nedisciplina na izložbama. Mogli ste, ako ste posećivali izložbe, da vidite kada pojedinci dovedu Šarplaninca direktno sa lanca ili čak na tom istom lancu na kome je vezan kod kuće. To je loša strana ekrana! Tako nešto u Evropi i svetu je nedopustivo! Tamo se vrlo dobro vodi računa o kodeksima ponašanja na izložbama. Postoje pravila kako i kakav pas se uvodi u izložbeni prostor. Ti kodeksi nisu u potpunosti dobri za Šarplaninca kad je u pitanju eksterijerna priprema za izložbu, u smislu kupanja, feniranja i puderisanja pasa. Takve slučajeve možemo da vidimo kada se na našim izložbama pojave psi iz susednih zemalja (kao na primer Mađarska) gde su psi svilene dlake, pufnasti kao pudle - što je totalno suprotno od standarda rase. Mi moramo da izvučemo neki zaključak - da se držimo zlatne sredine, ali da ne idemo ni u jednu krajnost. Poučno bi bilo da od kolega iz inostranstva naučimo kako se psi pripremaju za izložbe - u smislu ring dresure, kao i sami vlasnici (ili hendleri) kako su kulturno i po propisu obučeni. Sudije bi tu trebale da uvedu red! Ali pre toga treba i njih dovesti u red. Nikako ne sme da se desi da sudija uđe u ring a da pritom nije kulturno obučen. Jedna od najružnijih slika koje sam video bilo je da sudija drži cigaretu u ruci i puši za vreme ocenjivanja. To još uvek ima samo u Srbiji!
Sve ovo, po malo, na ovaj ili onaj način, doprinelo je da naš Šarplaninac postaje pas drugog reda.
Trebali bismo da se zapitamo zašto je to tako?
Da li ćemo da se popravimo... Vreme će pokazati!
Нема коментара:
Постави коментар